SANDRA BAKAJ
Ponoć u Ulici bijelih jorgovana
PROMUKLO LAJANJE NA ZVIJEZDE
Plaše me klovnovi,
Ratovi,
I tvoj luđački smijeh
Na sahranama - govorio si mi,
Ogrnut plaštom od paunovog perja i
Namirisan mjesečevim znojem,
A ja sam ispred Crvenkapine kuće
Do promuklosti lajala na zvijezde
Dozivajući vuka
Da nam bar on
Na vratu ostavi trag
Podivljale požude.
SREĆA
Žigosane traganjem za srećom,
Zemlja nas hrani
Plodovima straha
I pretile ostavlja na (ne)milost
Dvoglavoj trbušnoj plesačici,
Željnoj dlanova
Iz kojih će teći dukati Lucifera.
Nismo uspjeli otisnuti sebe
U zid kajanja,
Još nam je prag prljav
Od sline namirisanih hijena,
Ali,
Čopore njihovih potomaka
I dalje ćemo gostiti krvlju i znojem
Prije nego shvatimo
Da je sreća
Tek kratka, izlizana
Riječ.
KRUG
u kaplji jutra
na smokvinom listu
ostao je san o ptici bez krila.
pjevala je tišinom
nezačetih uspomena,
pila znoj izmrcvarenog raja
i legla
da se utopi
u kaplji jutra
na smokvinom listu.
BEZRJEČJE
neko je otvorio vrata kafane
(u kojoj smo se ispijali
do posljednje kapi bliskosti)
i pustio lahor bezrječja
da se skrasi na usnama
dovoljno slab
da ne remeti sklad pogleda u prazno
dovoljno jak
da oduva zrnca dodira
što ih čuvasmo ispod izgriženih noktiju
i
dovoljno dug
da nam otme (uz)dah
za odletjelom pticom spokoja
RAVNICA NA ISPUCALOM DLANU
Napušteni roditeljski dom
Još uvijek je mirisao na kukuruzni kruh
I bestjelesne korake ravnodušnog majčinstva.
U uglu dječje sobe pronađena muzička kutija
Puna Mocarta i ožiljaka,
Trošni ormar
S policama za slaganje
Uvijek svježe nabranog mraza,
Sve to,
I poneki otisak
Očeve zjenice
Na nevidljivom akvarelu,
Natjera je da zaledi srce
I stisne pesnice,
Da se sjećanja ne prostru po duši
Kao nepregledna ravnica
Na ispucalom dlanu
RAM ZA SLIKU DORIJANA GREJA
Šta znate vi, prostakuše,
I ostali kupci mlohave uspaljenosti,
O platnu
Na kojem se uljana priča
O mojoj borbi sa demonima dobrohotnosti
Razlila po moždanim vijugama,
Utapajući posljednja sjećanja
Na košmar o ulicama
Punim crnih kišobrana
I sivih haljina guvernanti lorda Henrija...
U vrijeme
Kada su zakletve
Vrijedne kao mrtvi golubovi
Na krovu sirotišta,
I kad majke usnulu djecu pokrivaju trnjem,
Moje je lice, dame i gospodo,
Veličanstveno ogledalo
Što odražava
Sifiličnu kurvu u uštirkanoj postelji,
Uzjahanu od grofa sa sinoćnjeg bala.
Enigma ljubavi i mržnje,
Pretočena u boje vječne mladosti
Nikada neće napustiti ram
Skrojen od vašeg i mog licemjerja,
Ram u kojemu čuvam
Sibilu,
Dok (mi) je loše glumila Juliju.
Ma šta znate vi,
Praznodušni...
OSTAVIO MI JE SAMO PIŠTOLJ
Ana!
Davninom obgrljen,
Pišem ti pismo,
Kao nekad
Kad smo sa prozora studentske sobe
Otpuštali u nebo riječi pune djevičanskog mirisa
I kad su se snovi ispreplitali
Sa zvucima Oldfilda, Šopena i Sare Von.
Ana,
Nije smrt tako okrutna
Kao što je bezvrijedan život u ovom ludilu,
Punom ocvale Čistote i baruta,
Niti je pomisao o konačnosti tako daleka
Kao što je bila na časovima profesora B.
Okrutno je samo vrijeme
Koje nam nije dalo
Biti skupljačima svitanja i sumraka
I slikarima
Još nerođenih dana.
Ali nisam ogorčen ni tužan,
Ana!
Ne želim da pomisliš
Kako za ovaj svijet nema spasa
I kako je posljednji milosrdnik
Već odavno u Plavetnilu iznad nas,
Kad mi u rovu na raznesenim grudima
Leži pištolj,
Ostavljen od brata,
Sa druge strane linije
Ljudskog besmisla.
Nastavlja se...
© 2023 by Sandra Bakaj